sječam se polaganja zakletve u vojsci, neki pjesnik je recitirao neku pjesmu koja se zvala : vojnik ne smije plakati, ne sječam se rijeći ( osim tog stiha iz naslova ) ali sječam se da msa cijelo vrijem mislio da taj vojnik o kojem on priča - nije gay.
ja plačem, zadnja dva dn sam u fazi žaljenja i plačem, trebalo je 6 dana da dođem do toga, nadam se da če brzo završiti, ne volim suze.
fali mi, fali mi on, fali mi osječaj sigurnosti, ali nekako sam naj više ljut na sebe, ljut jer sam godinu i pol dao nečemu što sada trebam zaboraviti - potpuno se otvorio i predao osobi koja sada ne smije postojati u mom životu. mrzim to sranje.
da sam barem taj vojnik, vojnik oji če hrabro gledati naprijed i ne pustiti suzu jer zna da si to ne može priuštiti, ne smije si priuštiti trenutak ne opreza, samoče, jer pred njim je rat koji mora preživjeti, pitam se samo kolko plakanja ostane kada jednom skine odoru sa sebe .
Nema komentara:
Objavi komentar